Zreli za promjene

Rezimirajući petnaest festivalskih godina u Savičenti, pokretačica i ravnateljica Festivala plesa i neverbalnog kazališta Snježana Abramović Milković kao zacijelo najvrednije postignuće izdvaja uspjeli primjer uspostavljanja stabilnije strukture za razvoj plesa i ukorjenjivanja umjetničkih estetika primarno temeljenih na tjelesnosti u dotad recepcijom plesa nenačetu unutrašnjost Istre. U proteklih je petnaest godina pozornicama postavljenima u renesansnom kaštelu, središnjoj pjaceti i gradskoj lođi, katkada i kakvim drugim provizornim prizorištem, prodefiliralo više od 150 domaćih i inozemnih plesnih skupina i autora izvevši dvjestotinjak radova. Zahvaljujući dalekosežnijoj viziji o mogućnostima plesa i važnosti njegova dislociranja i osamostaljivanja drugih scena pored zagrebačke te potpori cijeloga Zagrebačkoga plesnog ansambla i lokalne zajednice, od 2013. ljetnu manifestaciju i nakon njezina svršetka produljuju i dopunjavaju rezidencijalni programi organizirani u prostorima Mediteranskoga plesnog centra, smještena u nekadašnjem kulturnom domu. Zamisao je da, kako stoji na internetskim stranicama Festivala, Mediteranski plesni centar s polivalentnom dvoranom za izvedbe i probe u budućnosti preraste u regionalni istraživački centar s međunarodnom važnošću, u kojem bi se stjecala nova znanja i vještine te obogatila i prevrednovala domaća plesna praksa. Takav strateški plan razvoja plesa i srodnih izvedbenih disciplina u stanovitoj mjeri kvari programska koncepcija Festivala, koja se zapravo nije mijenjala od njegova osnutka.

Elena Annovi i Simona Forlani
u predstavi Mali Nemo
Snimio Andi Bančić

Dok se u festivalskim začecima obuhvatnost vrlo različitih izvedbenih žanrova, koreografskih pristupa i tematike opravdavala privikavanjem lokalnoga stanovništva na scensku heterogenost, nakon petnaest godina nužno je odlučiti kako Festival dalje usmjeriti i to s obzirom na tip programa koji se želi programirati – prikazbeni, rezidencijalni, stvaralački ili njihova kombinacija, a onda, ovisno o programima, i s obzirom na publiku. U odnosu na početni zamah, danas je atmosfera vrlo poslovna, festivalska aura kao da se izgubila, mjesne none na vrevu su otupjele, a izvođači se zadržavaju samo koliko je nužno. Osim dobre posjećenosti predstava na sceni u kaštelu, rezerviranoj za tehnički zahtjevnije predstave s većim brojem izvođača, publika se s drugih predstava uglavnom osipa.

Borba s proračunskim rezovima

Nedostatak zanimanja nije dovoljno obrazlagati pozivanjem na sveopću društvenu krizu i nepristojno niske kulturne budžete jer je upravo kada financiranje kulture doseže kritičnu točku opstanka poželjno spriječiti dalji rasap publike. Nema univerzalne publike i nije sve za svakoga. Ako se teži publici koja se, primjerice, oduševljava spektakularnošću vertikalna plesa po zidinama kaštela i u prvome redu ovladavanjem balansiranja na užadi i elementima akrobatike, čime se odlikuje predstava Mali Nemo talijanske skupine Il posto u koreografiji Wande Moretti uz uživo izvođenu glazbu saksofonista Marca Castellija, kojom je 15. festival otvoren, nerealno je očekivati da će se ista publika zadržati i na kasnoj izvedbi predstave Koreografska fantazija br. 1 Marjane Krajač, koja zahtijeva punu usredotočenost na problemska određenja koreografije i „ontološke simptome” pokreta.

Pored toga moguće je programirati i publiku – privući takvu koja u moru festivala izabire baš Svetvinčenat i zna što time dobiva, bilo da su posrijedi noviteti, radionice s istaknutim autorima ili poticaj za suradnju ili dijalog. Jasno je koja je od tih opcija bliža zacrtanim smjernicama projekta Mediteranskoga plesnog centra, iako su u festivalskim programiranjima obje zastupljene, dakako s različitim implikacijama, ali nužno je prihvatiti da svaka od njih isključuje publiku onoj drugoj.

Uz Marjanu Krajač domaće snage zastupali su Zagrebački plesni ansambl s Rekvijemom za Z. u koreografiji Snježane Abramović Milković, Vesna Mimica i Ansambl suvremenoga plesa VEM s predstavom Izlog moje duše te Martina Nevistić plesnim videom Sizifov pink.

Od predstava stranih autora najviše zaokupljaju That’s It Nizozemke Sabine Molenaar, koja pretežno stvara u Belgiji te Labuđe jezero i Putovanje kroz vrijeme 7080 južnokorejske skupine Ahna Soo-younga. Sabinu Molenaar poznajemo kao izvođačicu skupine Peeping Tom, a u Svetvinčentu predstavila se prvim autorskim solom nastalim u skupini Sandman. Od prve pojave na sceni, iskrivljena tijela, naizgled bez glave i zbunjujući kreće li se prema naprijed prednjim ili stražnjim dijelom tijela, Molenaarova narušava uobičajeno opažanje i uvlači gledatelja u bizaran svijet na granici jave i privida, shvatljivoga i neshvatljivog. Biće koje vidimo pred sobom, isprva teško odredljiva roda i spola, kontorzijama trupa i udova, ispadanjem iz ravnoteže i ponovnim uravnoteživanjem u neočekivanim položajima tijela iskušava prostor, i izvan tijela i unutar tijela, i stupanj stvarnosnoga, raznim malim ritualima podupirući iluziju i alogičnost tipičnu za snove. Tjelesnu transformaciju prati psihološka, svaka izvitoperenost na površinu izvlači novu karakternu ekspresiju, a gledatelja s druge strane suočava s pitanjem o vjerodostojnosti njegove prosudbe, kako izravne, perceptivne, tako i naknadne, interpretacijske. U sat vremena nepredvidljive igre tek naslućujemo izvođačke potencijale autorice.

Pretapanje Istoka i Zapada

Dvije kraće koreografije Ahna Soo-younga u izvrsnoj izvedbi njegove skupine (Choi Byeong-hun, Jo Ju-yeong, Lee Dae-ho, Shin Won-min, Kim Gyu-jin, Shin Chae-long, Yang Seung-kwan i sam koreograf) zanimljive su po ravnopravnom tretiranju uličnih plesnih tehnika i tehnika suvremenoga plesa, čime se dobiva posebna kvaliteta pokreta. Prijelazi iz jednoga registra u drugi gotovo su nevidljivi, nadzor nad tijelom izniman je, pokret protočan, a opet eksplozivan i energičan. Putovanje kroz vrijeme 7080 nostalgičan je povratak u 1970-e i 1980-e putem popularne glazbe, odnosno pokušaj rekonstruiranja života nakon ukinuća vojne diktature i postupne demokratizacije na temelju kolektivnog sjećanja. To je razdoblje brojnih zabrana, propisana je duljina kose, izgled odjeće, glazba koja se smije slušati, ali i revolucionarnoga bunta koji samim tim aludira na neko teško, ali, s pozicije današnjih generacija i s obzirom na individualizaciju kao neizbježnu posljedicu demokratizacije, prividno idilično i pravednije vrijeme, u kojem se vrednuje snaga zajedništva. Zbog nedovoljna poznavanja južnokorejske življene povijesti pojedini značenjski slojevi predstave ipak ostaju nedostupni pa se stječe dojam da građa ostaje na razini blage ironije.

 Zato je Labuđe jezero itekako dobro poznat predložak, često interpretiran i preispisivan. U rukopisu Ahna Soo-younga potaknuto je ekološkom katastrofom izlijevanja nafte, a labudovi su metafora života u tehnološki kontaminiranu društvu. Labud u zagađenom okolišu ima dvije mogućnosti, letjeti dok ne umre od iscrpljenosti ili ostati i umrijeti deformiran. Labuđe jezero u autorovoj viziji stoga se pretvara u proživljavanje posljednjega dana života, puno histeričnih, opsjednutih, grotesknih, prenaglašenih likova, karaktera koji sami sebe doživljavaju normalnima, a upravo se na tome paradoksu gradi niz duhovitih situacija. Ugledajući se na potonje goste, ni organizatori Festivala ne bi se trebali ustručavati od revidiranja ustaljenoga predloška.